Piše: Anita Birimiša
Napomena: Tekst je izvorno napisan 2013. godine, povodom izložbe Ivana Meštrovića u Musée Rodin u Parizu, u sklopu kulturne sezone Hrvatske u Francuskoj. Objavljuje se kao autorsko svjedočanstvo tog vremena.
Uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Pariz je 2012. i 2013. godine bio domaćin velike kulturne sezone posvećene Hrvatskoj. U tom je okviru u pariškom Musée Rodin otvorena izložba Ivana Meštrovića, simbolično smještena u godinu 50. obljetnice njegove smrti i 60. godišnjice darovnice kojom je svoja djela ostavio hrvatskom narodu.
Izložba nije bila tek retrospektiva, nego jasan kulturni iskaz: Ivan Meštrović bio je predstavljen kao umjetnik koji pripada samom vrhu europskog i svjetskog kiparstva 20. stoljeća.
„Ja sam kipar jer ne mogu biti ništa drugo“, govorio je Meštrović. Tijekom cijeloga života stvarao je neumorno – ne samo kao kipar, nego i kao slikar i pisac. Njegov opus nadilazio je nacionalne okvire i već je tada jasno pripadao svjetskoj kulturnoj baštini.
Iako je za života bio priznat i slavljen u kulturnim središtima Europe i Sjedinjenih Američkih Država, početkom 21. stoljeća zapadni ga je svijet ponovno otkrivao, često s iznenađenjem.
Te sam se godine, kao turistički vodič, više puta zatekla u Jupiterovu hramu u Splitu – bez Meštrovićeva Ivana Krstitelja. Nije isto gostima pokazivati fotografiju umjesto impozantne skulpture. Osjećaj praznine bio je stvaran. Ipak, s ponosom sam objašnjavala gdje se nalazi i zašto je ondje – u Parizu, rame uz rame s Rodinom.
Meštrović i Rodin prvi su se put susreli u Rimu. U pismima je Meštrović Rodina oslovljavao s dubokim poštovanjem – My dear Master. Taj izraz jasno svjedoči o početnom odnosu učenika prema učitelju, ali i o svijesti o veličini pred kojom stoji.
No taj se odnos s vremenom razvio u dijalog. Rodin je u Meštroviću prepoznao kipara snažnog izraza i vlastitog kiparskog jezika – umjetnika koji, kako je zapisao, „ulijeva život u kamen“. Odnos učitelja i učenika prerastao je u odnos ravnopravnih sugovornika.
U stalnom postavu Musée Rodin nalazio se Portret Rodina, koji je Meštrović izradio 1914. godine u Rimu. Riječ je o hommageu učitelju, ali i o samosvjesnoj, autorskoj interpretaciji. Meštrović nije oponašao – promišljao je i oblikovao, zadržavajući vlastiti kiparski identitet.
Ispred ulaza u muzej bio je postavljen i Zdenac života u gipsu, djelo nastalo kada je Meštroviću bilo tek dvadeset i dvije godine, snažno svjedočanstvo rane zrelosti njegova talenta.
Boravak u Musée Rodin jasno je pokazivao da Meštrović ondje nije bio prisutan kao gost, nego kao ravnopravan sudionik europskog kiparskog kanona. Njegova su djela stajala uz Rodinova – bez potrebe za dodatnim objašnjenjem.
Pod dojmom razarajućih ratova, Rodin se snažno protivio uništavanju spomenika i umjetničkih djela, ističući kako ona ne pripadaju samo pojedinim narodima, nego cijelom čovječanstvu.
Dvojica velikana 20. stoljeća ostavila su nam golemo nasljeđe. Njihova su djela povjerena svima nama – da ih čuvamo, razumijemo i s punom odgovornošću prenesemo dalje.
Anita Birimiša
